четвртак, 11. март 2021.

Džori Grejam (Jorie Graham) - Kad preplavi patnja I

ležim na ovom podu, neprimetno, pokušavam da se setim, malo pecka ali ne u srcu, osećam
rđa nailazi, trava raste, kad bih samo znala sad, kad bih samo mogla da verujem u
ratarstvo, samo ih skupi zajedno, polja nebo ovlaženost na pravom mestu, to će
popraviti zemlju i ne treba joj tvoja mapa, tvoji redovi koje urezuješ na to da napraviš

spor iz komadića slagalice opet, zatim seme, proleće u svom oku ima izgled kojem
nikada više ne treba verovati, vidi samo kako te gleda iz svoje rupe, svog sedla, teških udova,
ne zamerajući tačno ni humor mada bi moglo biti skriveno ovo koje te naravano neće
nadživeti, ovo će te koštati svega, da, skriven o– da li kapiraš značenje

kaže jutro bremenito kosmosom, pokriću te korovima, ići ću ka
početku ali neću početi iznova, močvara se presijava zar ne, dve adolescentkinje
prolaze kroz nju sad, odložene kazne, podsećaju te, zar te
ne podsećaju, leto u ogrtaču ispod teškog kaputa, toliko spremno, da ideja veka

ponovo poziva, ovo će se završiti, ono će preći unutra putem male bombe
možda, a močvara čeka, posoljena, neuočljiva, ali ipak želiš da je uočiš,
čak i pogledom od nje želiš da ostane normalno, normalno kažeš, rđo
možeš li biti normalna u meni, močvaro kad tvoje rđave trave dođu, vrati mi moju

normalu, malo prozeblu izjutra, ali sada se zagreva gde se horizont
plavi, tačno gde su carići(*) izletali maskirani u normalnost, tu je ostavio
pero na tlu, saviću se da ga pokupim kad ode, i to su sva krila dana,
lepršaju svoju svetlinu i polja se poravnavaju, preorano sunce leži isečeno na brazde,

ukalupljeno. Jesi li sa mnom. Nije to dobra ideja sad. Montažne trake, mlazni tragovi
aviona, ideja o molitvi, lopovluku, gubilištu, parama, kako brzo sve
to nestane.  Sadašnja nova stvar sad neće biti nova dok ti ovo pročitaš. Čak
i dok ga gledam, pokušavajući da osetim usađeno mu seme, punoća tih pucanja,

iskljucane oči zeca u jarku, konj stoji u polju čiji je perjani dah moj pogled
za pogledom kojim gledam po ovoj stranoj zemlji, koja beše tako spremna,
koja se razbolela tako iznenada. Vozili smo se zajedno kroz čitavo stoleće,
zadnjim putem, dozvoljenim, bilo je stado koza izašli smo da vidimo, one su prišle

praveći zvukove na latinskom, mršave, zgrudvanih nogu sa kosom od algi. Gledali smo
jedno drugo. Polako, nešto je prešlo sa jednog bića na drugo. Koje sam bila
ja? Želim tu normalu ponovo. Da li se sećam sad baš da je sve to nestalo. Ja
ležim na podu. Osećam široke lajsne starog bora duž mojih leđa. One guraju

moju gravitaciju, mislim, ja guram dole svoje mesto na mesto, sklopljenih očiju
guram dole kroz podpođe  temelja u sivo tle netaknuto svetlom za
vekove. Ja ću ga otvoriti sad. Guraću u korenje koje je uginulo kad je mesto bilo
očišćeno od mesta. Raskomadano korenje, tu je bio moj poštanski broj, moja adresa. Moje ime.

 (*)Misli se na vrstu ptice

Prevedena pesma je objavljena u London review of books

 












(slika Jeanette Montgomery Baron, sa sajta Literary hub)

Нема коментара: