понедељак, 4. август 2008.

neshvaćenost

Izmisliću jezik da me niko ne razume. Zašto bi mene razumeo neko, kada je više nikoga ne želim da razumem? Šta ima da se razumevamo, to je tako bez veze.
Kao klinac, patio sam zbog neshvaćenosti. Kakva budalaština! Tek sada mi je jasno – da su me razumeli, lečili bi me. Spržili bi moj mozak tabletama.
Srećom, nisu me razumeli, pa sam sada neuropsihijatar. Prepisujem lekiće onima koje razumem. Nije to lako, ako razumete šta hoće da kažem.

1 коментар:

Анониман је рекао...

hahah, odlično!
ja sam svojevremeno pisala dnevnik (u svesku, olovkom) i smislila sam svoje grafeme koje sam koristila umesto ovih ustaljenih i lingvistički priznatih (kako već), jer sam se bojala da bi neko nekad, osim mene, mogao sve to da pročita. i dan danas i čitam i pišem 'svoju azbuku' :)

takođe se sećam priče (ne sećam se autora ili naslova - nažalost) u kojoj je glavni junak izmenjao značenja reči, tako da je (recimo) sto nazivao tepih, luster je nazivao krevet i sl. na kraju zaista niko nije mogao da ga razume. što možda i ne zvuči loše ;)