Posle
izvesnog vremena, svi ljudi postanu isti. Bez obzira na pol, izgled, odeću,
godine, koji god kriterijum da uzmeš – na isto se svodi; svako ko plaća makar i
besmislenu vožnju od sto metara, misli da zbog toga poseduje tvoje vreme i tvoj
život.
Gledaš
kako povraćaju pijani, slušaš kako blebeću ili pametuju. Osećaš nervozu koju
prenose nervozni, a najviše osećaš kako zbog smešnih para tebe vide kao nešto
što postoji zbog njihove potrebe. U priči, ćutnji i životu to ti je.
Onda, tu
je prokleti saobraćaj i njegovi prokleti učesnici sa prokletim krvopijama za
naplaćivanje kazni. Vozači, pešaci, biciklisti, svi su isti. Svi ti smetaju i
svima smetaš.
Tako u
jednom trenutku prestaneš da uvažavaš bilo koga. Svi samo hoće da stignu, a ti
hoćeš da stigneš pre njih. I da ti plate.
Zbog toga
ti se – a nisi verovao u tu mogućnost – smuče i pare. Najviše zbog toga što ih
nemaš.
Zbog
tolikih lica u retrovizoru, vremenom počneš da pričaš sa ogledalima:
Je l ti to meni?
Zato što
nikad ne znaš da li oni to tebi, onda razumeš da svi to tebi. Desi se
presretanje pogleda. Desi se da taj mrki pogled zakloni sećanje na život koji
ipak imaš, da zakloni vetar i kišu i nebo smrknuto. Postoji samo ta varnica u
očima onoga koji namerno usporava iako ti žuriš jer te čekaju i ti pitaš: je l ti to meni?, a naravno da je tebi i
udariš idiota masom iz fabrike plus tela putnika u ime svih onih koje do sada
nisi.
Čudno je,
ali tako se sve vrati – ceo život koji upravo gubiš dok svetla rotiraju plavo osvetljavajući
tvoje ugasle oči koje govore sve, samo ne znaju da kažu zašto. iako je sve delovalo tako jasno do pre nekoliko minuta.
(slika rada Saše Vujčića, pirografija na drvetu)