понедељак, 22. фебруар 2016.

niz vetar

Uz kamenitu stazu koračale su tri žene, razgovarajući glasno. Trava džiklja među sitnim kamenovima, koje su koraci kroz vreme skoro uglačali, a one svaki od tih kamenčića osećaju kroz đonove patika. U trenerkama, sa rančevima na leđima one deluju opušteno, kao da svojim smejanjem i razgovorom žele da stave do znanja kako su neopterećene, bezbrižne i dobronamerne.

Na vidiku im je grupa kuća od kamena, kao prenesenih sa stranica kakve bajke u ovovremenu bujicu buke i žurbe, da bude oaza i utočište utehe. Svuda okolo, po blagim talasima brežuljaka nalaze se vinogradi, zeleni i pitomi, kao mesto susreta i saradnje između sunca, prirode i čoveka.

Svaka od kuća u ovoj grupi napunjena je plodovima te saradnje - vinom i rakijama, koje koriste domaćini koji ih proizvode, ali i nude posetiocima poput tri novopristigle prijateljice. One ulaze u prvu i naručuju svoj nektar - dva vina i jedna rakija. Nazdravile su bez kucanja čašama, gledajući se ispod obrva, naglo zaćutavši, kao da su zaverenice. Jedna od njih, čak, prosu malo vina po zemljanom podu starog podruma, onako kao što se radi kada se pije za mrtve.

Ona koja je naručila rakiju izvadi list papira i poče da čita poluglasno:

"Želim da budem negde u zelenilu, negde u prirodi koja raste i rađa"

Posle kraće tišine, druga reče:

"Odgovara".


Opet su se pogledale, a pre nego što su pozvale domaćina da plate, vratile su se svom početnom raspoloženju i načinu na koji razgovaraju; glasno i sa dosta još glasnijeg smeha.

U kuće u kojima inače žive samo boce i burad sa alkoholnim pićima, njihovi vlasnici dolaze samo povodom pića i vinograda, ljudi ovde dolaze samo da rade, odmaraju se ili piju. Tri gošće su ušle u svaku koja je bila otvorena i na svakom mestu bi radile isto: iste narudžbine, veseli i površni razgovori dok ih neko ko donosi pića ne ostavi nasamo, a onda gledanje onog papira i gledanje jedna druge u oči. Popile su već dovoljnu količinu koja bi morala da deluje na njih, ali to se nije dešavalo.

Poslednja kuća u nizu kraj staze od uglačanog kamenja nije bila otvorena i one su, ne osvrćući se, brzo ušle u vinograd odmah iza nje. Hodajući kroz špalire vinove loze neprestano su se osvrtale.

"Nikoga nema", reče jedna od njih.

Iz svog ranca ona izvadi posudu i istrese pepeo. Niz vetar, niz padinu, njihova drugarica otišla je da raste iz tla, uz lozu. Onda su, istovremeno, počele da osećaju dejstvo popijenog, kako je popuštala napetost. Svaka je stavila svoj ranac pod glavu i neosetno su zaspale, jedna po jedna, dok im isti onaj vetar dodirivao lica.

2 коментара:

Анониман је рекао...

Da raste iz tla u lozu, tamo gde mikroklima dodiruje sorte... A pepeo postane obličje vetra. Njen pepeo, vetar i njena loza.

Danijela Glišić

Nenad Glišić је рекао...

nastavak života drugim sredstvima, u idiličnom krajoliku. Volja, ljubav i poštovanje među ljudima. Život :)