zbog tuge
u očima
uvek će
mi biti žao
iako je
to
i lepota
dubine
koja
trese
kosti
zbog suza
vrelih
niz
hladne obraze
potoka
koji stvaraju kanjone
žao mi je
zbog
naglo prekinutih snova
nežne
pokorice
skršene u
paramparčad
zbog
očiju samih
koje
sumnjaju u sebe
zbog toga
što
neželjene
stvari
kada
jednom dođu
nikada ne
odu
a životu
svejedno
hvala na
lepoti
zato što
ni ona nikada ne ode
dok ima
snage za dah
i zrno
slobode
pod čistim
suncem
2 коментара:
FANTASTICNO!
Svaka rec bila bi suvisna I narusila bi lepotu iskrenih misli ma koliko za Neku bile bolne...
Divna.
Постави коментар