понедељак, 4. јануар 2016.

žao mi je hvala



zbog tuge u očima
uvek će mi biti žao

iako je to
i lepota dubine
koja
trese kosti

zbog suza vrelih
niz hladne obraze

potoka koji stvaraju kanjone

žao mi je

zbog naglo prekinutih snova
nežne pokorice
skršene u paramparčad

zbog očiju samih
koje sumnjaju u sebe

zbog toga što
neželjene stvari
kada jednom dođu

nikada ne odu

a životu
svejedno
hvala na lepoti

zato što ni ona nikada ne ode
dok ima snage za dah
i zrno slobode
pod čistim suncem

2 коментара:

Lara Rostov је рекао...

FANTASTICNO!
Svaka rec bila bi suvisna I narusila bi lepotu iskrenih misli ma koliko za Neku bile bolne...

Анониман је рекао...

Divna.