Mašina za kucanje na ozbiljnom,
masivnom drvenom stolu dobija masivan, ozbiljan zvuk koji, kroz teške noge
stola tupo ulaze u zemlju kao impulsi. Tako otkucane reči nose neku obavezu da
budu istinite.Dubinske.
Sedeo sam i te noći u jednoj od
kancelarija na drugom spratu pozorišne zgrade. Uz stepenice, desno, na kraju
hodnika. Završavali smo sutrašnji broj Biltena pozorišnih susreta. Kucao sam
svoj treći tekst tog dana; lokalni restoran je ugostio direktore i upravnike
pozorišta, viđene učesnike Festivala i žiri kojim je predsedavao poznati
glumac, koga su godine i alkohol već nagrizle. Vlasnik restorana, meni nepoznat
čovek pitao je organizatore Festivala, da li njegov velikodušni gest može biti
nekako zabeležen i objavljen. Može, evo baš sam zbog toga tu, poslali su me sa
fotografom da prisustvujemo, nešto napišemo i slikamo, a zauzvrat i mi malo da
jedemo. Urednik smatra da smo zaslužili.
Predjelo: gibanica. Za njom
riblja čorba i na kraju som. U tim godinama krize, sam jelovnik je bio mnogo veća
vest, od svega što se tu dešavalo. Jer, u suštini, ono što se dešavalo nije
bilo za javnost. Kroz prostoriju se širio zvuk dueta harmonike i gitare koje je
Gazda doveo da upotpune doživljaj. Dva starija muzičara su iskusno odrađivala
svoj deo posla glumaći uživanje i uživljavanje u koje su verovali samo oni koji
su uspeli da se napiju u prvih pola sata, još dok je gibanica bila na
stolovima.
Dok sam ja slike sa te, za sve
osim za mene, uobičajene bahanalije , ponovo pregledao u glavi, pokušavajući da
pronađem nešto o čemu bih mogao da pišem, a da istovremeno ne izbrukam
učesnike, mašine u kancelariji su svojim oštrim zvukom pravile histerični
ritam. Ja sam prestao da kucam. Kada bih dao najtačniji opis događaja, to bi
moralo da sadrži nijansirane opise pijanstva pojedinaca, uglednih članova
društva, njihovo balavljenje, mumlanje i prosipanje riblje čorbe po stolnjaku.
Najpijaniji od svih bio je
Predsednik žirija. Ne samo tada – on je bio pijan kao letva od prvog dana
Festivala, a ovo je bio već četvrti. Predsednik je jedan od glumaca koji su
svoje likove utkali u odrastanje generacija. Čeličnog pogleda, samouverenog
držanja i snažnog glasa, čovek koji ostavlja dubok utisak. Bilo je prilično
tužno videti da je to, u stvari, jedan oronuli ostatak dostojanstva koji se
tetura, čiji glas sada škripi, i, uopšte, predstavlja nešto sasvim drugo u
odnosu na ono kako ga zamišljaju.
Dok su kafanski muzičari otaljavali svoju tezgu, Predsednik žirija se
trgnu, ustade, kucnu postoljem vinske čaše koju je držao u ruci o čašu
mineralne vode koja je stajala na stolu. Cin-cin-cin!
Kada se žamor pripitih, pijanih
i prepijanih stišao, a trebalo je dva minuta da svima dopre do mozga šta se
dešava, Predsednik je u iskusnom zdravičarsko-oratorskom stavu, blago pognute
glave i prigodno-tronutog izraza lica otpoče govor bez glave i repa. Skakao je
sa teme na temu, isticao razne aspekte svog života i iskustva, te, na pomalo
čudan način, izrazi i svoju zahvalnost domaćinima, podigavši je sa lokalnog na
nacionalni nivo. Reče da se stidi zemlje u kojoj je rođen, ali ovde mu je, eto,
sasvim lepo. Trajao je taj govor neko vreme, on je neke rečenice ponavljao više
puta, neke od izrečenih stavova poništavao novim i sve kako već pijani ljudi to umeju da rade.
Kada je ponovo seo, sve se
nastavilo kako je bilo pre prekida. Polako se uključivalo zveckanje čaša,
viljuški, vratili su se poluartikulisani glasovi, a ponovo se uključila i
muzika. Foto-reporter i ja smo jeli brzo jer smo bili gladni, morali smo da se
vratimo za manje od dva sata. Pored toga, ova hrana je za nas dvojicu bio pravi
luksuz.
U tom trenutku, u redakciji su
sedela tri zamišljena i namrštena muškarca. Uhvaćeni u iznenadnoj, skoro
zaglušujućoj tišini, svi duboko zagledani u papire koji vire iz mašina. Bio je
tu Urednik i moj nešto stariji, već afirmisani, kolega novinar i ljubitelj
pozorišta.
Ta gromovita tišina je pokrenula
u meni neki čudnovati mehanizam. Potpuno neočekivano i za mene, iz usta mi
izlete:
-
„Znate
li kakav govor je danas održao Predsednik žirija?“
Obojica su uperili poglede ka
meni. Kada su čuli priču, Urednik je, hladnog lica, upitao:
-
„Jesi
li ti siguran u sve to?“
-
„Jesam“,
rekoh, gutajuću pljuvačku. Znao sam šta sledi.
-
„Onda
to i napiši“, reče pre nego što njegova mašina nastavi da štekće.
Ja napisah, kratko i jasno.
Preko tačke koja je bila na kraju do tada napisanog teksta, stavio sam zarez, a
iza njega kratak opis situacije.
Članak je izašao, sa slikom
Predsednika kako drži čašu vina u ruci, tronutog izraza lica. Pre nego što je
broj izašao ja sam, u svojstvu korektora pregledao sve tekstove, pa i svoja
tri. Nije bilo grešaka. Niko nije imao primedbi čitava dva dana.
A onda, tog dana, na ulazu u
pozorište me niko nije pozdravio. Neki su okretali glavu, neki je savijali a
neki, jednostavno, glumili da me ne primećuju. U redakciji su me, umesto
pozdrava, upitali:
-
„Da
li te je našao Predsednik?“
Nisam stigao da odgovorim, a on
me je pronašao. Kako me je ugledao, tako je počeo da psuje:
-
„Šta
si to napisao, ti... mali...“, siktao je.
-
„Napisao
sam ono što ste vi rekli“, odgovorih.
On je onda ciknuo, pogledao
naviše, a dlanove raširio u visini lica. Kao Munkov „Vrisak“. Vrlo teatralno.
Ja sam sakupljao snagu. U ovoj vrsti neprijatne situacije našao sam se prvi
put, napada me jedna legenda. Zvonilo mi je u ušima. Krv mi je udarila u
obraze. Neka prepreka se namestila u grlu, stvorili se vrtlozi oko mene.
Urednik je smirivao Predsednika.
Govorio je kako može da se nađe rešenje. Predsednik je insistirao na
izvinjenju. To nije dolazilo u obzir, što se mene tiče. Predsednik je vrištao
kao da mu meso kidaju kleštima. Kao da mu čupaju nokte. Ne znam kako, našli smo
se napolju, ispred sporednog ulaza u pozorište. On je počeo da preteruje. Onako
pijan i van sebe, zauzeo je onaj prastari bokserski gard, sa pesnicama
okrenutim naviše i prema licu protivnika. Mom licu. Izvodio je taj prastari
gard, kružeći svojim pesnicima odozdo naviše, teturajući se i dajući jednu
stvarno tužnu sliku. „Ne padaj niže, čoveče“, mislio sam, vapio u sebi,
gledajući ga onako niskog, starog i pijanog. Bilo bi zaista lako sravniti ga sa
zemljom. Ali, bi bilo bedno isto koliko i lako uraditi tako nešto, pa sam
umesto toga uspeo da kažem:
-
„Ne
budite smešni“.
Urednik ga je zagrlio i malo
uveo, a malo ugurao u zgradu pozorišta, kako to sa pijanim ljudima često
rade. U tom trenutku, sa svih strana počeše da izviru i zapomažu - kako sam
mogao, kako sam samo mogao, o kako sam se usudio da uvredim njihovog veoma
visoko cenjeg gosta, poznatog umetnika? On je to rekao, rekoh ja. Jedni vikaše
da to nema nikakve veze, pa šta sad ako je rekao, a drugi da sam sve to loše
čuo. Ja ćutim. Vidim da ne slušaju ni sebe šta pričaju, pa znam da neće slušati
ni mene. Svi ti upravnici, sekretari, voditelji okruglih stolova kritike,
članovi organizacionih i inih odbora i njihovi veliki nosevi, njihovi pijani dahovi, njihove oči krvave. Kažu mi da sam poludeo. Da neće da mi
plate. Da se više ne pojavljujem.
Sedimo ćutke i gledamo svako u
svoju tačku. Moja tačka je jedna mrlja na zidu. Njen oblik mi je vrlo neobičan i smiruje me. Velika se prašina digla. Neko je pijanom glumcu natrljao nos. Sad
sam ja kriv što on nema diplomatskog takta. Kriv sam i zbog toga što svi oni
koji su sve čuli ne kažu da nije tako bilo, već da takve stvari ne treba
objavljivati. Dobro, zašto ih onda izgovarate u javnosti, pitam se ja.
Urednik je polomio tišinu:
-
„Izvini,
moram da budem siguran...“
-
„Ja
sam siguran“, slagah drčno. Više ni u šta nisam bio siguran.
Foto-reporter je potvrdio moje
reči. Urednik reče da mu je to dovoljno. On mi veruje. Reče mi da se ne
obazirem. Da se takve stvari dešavaju u ovom poslu i da je Predsednik veliki
umetnik, ali isto takav kreten. Ja, opet, rekoh da su mi zabranili da ulazim, a
on da je to glupost i da oni to ne mogu da urade. Reče mi da mu ne pada na
pamet da se odrekne saradnika i da će mi biti plaćeno.
Sutradan, posle predstave,
odigrao se novi susret sa Predsednikom. Psovao je. Vikao je da će da me tuži. Da sam
mali gad. Ja sam okrenuo leđa, a on je otišao kada je ispalio sve psovke. Za
njim je išao Sekretar pozorišta i nešto mrmljao sa izrazom gađenja prema meni.
Njemu, neostvarenom glumcu, opsovah majku. I on je otišao. Uskoro, čitav taj
cirkus je otišao.
***
Nije
me ponudio ni da sednem. Nisam ni seo. Rekao je da nije bilo baš toliko loše.
Rekao je da mu je drago što sam i ja, eto, konačno došao na red da me isplate.
On, Sekretar pozorišta crvenih očiju, jedan od
onih čiji sluh zavisi od raspoloženja onoga koji govori, od njegovog statusa
takođe. Hteo je da priča. Nema potrebe
rekoh. Sve priče su ispričane. Svi govori su održani. Znamo se. Dobro smo se
upoznali.
Нема коментара:
Постави коментар