понедељак, 17. октобар 2011.

sunce se ne vidi od oblaka! - poslednji Miljkovićev stih

otkada smo tragali za izgubljenim vremenom
nekoliko ugroženih životinjskih vrsta se samoistrebilo
sviđalo ti se kako mi se rukav trese
dok brljam po tuđim džepovima
znaš da sam sve izmislio usput
zar ne
ja sam u stvari samo izgubljeni štreber
moju zalutalost je opevalo zujanje bandera
znaš me
a ipak
još uvek ostavljaš vatrogasne aparate sa isteklom garancijom
to je tvoj način da mi kažeš
da ti kasni

čudno
baš svakog dana ti kupujem
očajne kolutiće i ako se udaš za mene
budi sigurna
zlostavljaću te
zapostavljaću te
dok za šankom mi se omakne poslednji Miljkovićev stih
dok bauljam po kalu metafizike
tražeći ono sećanje
koje je prvi homo sapiens zaboravio da prenese drugom
ipak
volim te
mislim
jer ja sam romantičan i moram nekoga da volim
kao što zupčanik mora da se podmaže
i da bih te voleo
ti moraš da patiš i na kraju umreš
i ja moram da patim za tobom i budem mrtav pijan
jer ja te tako volim
sagorevajuće
da ću na kraju umreti i ja
dokusuriće me poreznici
rastrguće me bankarski službenici
odneće me pauk zbog tebe
koja si jedina umela sa mnom da tražiš
izgubljeno vreme
iako znaš da mi nikada nikakvo vreme nismo ni gubili
jer mi smo sposobni da izgubimo samo sebe
u potrazi za izgubljenim pesmama
mislima
željama i životom

Нема коментара: